Rusko-turski rat (1676–1681)

Rusko-turski ratovi
Datum 1676. - 1681. Lokacija Ukrajina, Dnjepar Ishod Neodlučeno
Sukobljene strane
Rusko Carstvo	Osmansko carstvo Krimski Kanat
Komandanti i vođe
Grigorij Romodanovski Ivan Samojlovič	Mehmed IV. Petar Dorošenko Ibrahim Paša Kara Mustafa Paša

Rusko-turski rat 1676.-1681. bio je rat između Carske Rusije i Osmanskog Carstva, i njihove vazalne države Krimskog kanata.

Rat je izbio zbog rastućeg osmanskog ekspanzionizma u drugoj polovici 17. vijeka. Nakon što su zauzeli cijelo Podolje (dio Ukrajine) za vrijeme Poljsko-turskog rata 1672.-1676., osmanlije su nastojali proširiti svoju vlast i na desni dio Ukrajine uz podršku svojih vazala, od 1669. to je bio i kozački hetman Petar Dorošenko.^[1] On je svojom pro-turskom politikom izazvao nezadovoljstvo među mnogim ukrajinskim kozacima, tako da su oni izabrali Ivana Samojloviča (dotad hetmana lijeve strane Ukrajine) kao jedinog hetmana svih Ukrajinaca 1674. godine.^[1]

Dorošenko se s tim nije pomirio, odlučio je uzvratiti, te je 1676. godine, okupio vojsku od 12 000 ljudi i zauzeo grad i utvrdu Čigirin, u to vrijeme sjedište kozačkog hetmana, računajući svakako i na pomoć tursko-tatarske vojske. Međutim su ruske i ukrajinske snage pod zapovjedništvom Ivana Samojloviča i Grigorija Romodanovskog opkolile Čigirin i prisilile Dorošenka na predaju.

Ostavivši garnizon u Čigirini, Rusi i Ukrajinci su se povukli sa lijeve obale Dnjepra. Turski sultan Mehmed IV. imenovao je Jurija Hmelnickog hetmanom desnog dijela Ukrajine, on je u to vrijeme bio sultanov zatvorenik . U julu 1677. sultan naredio je svojoj vojsci od 120 000 ljudi, pod komandom Ibrahim Paše da zauzme Čigirin.

Ibrahim Pašina vojska dospijela je pred Čigirin tek 4. augusta 1677., s druge pak strane snage Samojloviča i Grigorija Romodanovskog okupile su se 10. augusta, a 24. augusta izbile su na obale rijeke Sula, odakle su samo trebali prijeći rijeku da dođu do Čigirina. U borbama vođenim od 26. do 27. augusta, Rusi i Ukrajinci uspjeli su ukloniti osmanske straže i patrole na rijeci, tako da su je nesmetano mogli prijeći. Ruska i ukrajinska konjica napala je 28. augusta Ibrahim Pašin logor i zauzela ga, uz nanošenje teških žrtava osmanlijama. Zbog toga je slijedećeg dana, Ibrahim Paša prekinuo sa opsadom Čigirina i povukao se.^[2]. Samojlovič i Grigorije Romodanovski napustili su Čigirin 5. septembra. Osmanska vojska izgubila je 20 000 ljudi a Ibrahim Paša je zatvoren po povratku u Carigrad.^[3]

U julu 1678. osmanska vojska od oko 200 000 ljudi, kojoj je na čelu bio sam veliki vezir Kara Mustafa Paša ponovno je opkolila Čigirin.^[1] Ruska i ukrajinska vojska, snage od oko 120 000 ljudi, uspjela je probiti turski vanjski obruč, ali su osmanlije već 11. augusta uspjele zauzeti Čigirin i razoriti ga.^[1] Kad su uvidjeli uzaludnost svojih napora, Rusi i Ukrajinski kozaci povukli su se preko Dnjepra uz stalne borbe s osmanskim jedinicama koje su ih ometale kod povlačenja.

Nakon bojeva iz 1679.-1680. godine, Rusi su potpisali Mirovni ugovor iz Bahčisaraja 3. januara 1681., ^[1]po tom ugovoru rusko-tursko granica bila je rijeka Dnjepar.^[4]

• Russo-Turkish Wars of the 17th-19th Centuries (en)

• p
• r
• u

Rusko-turski ratovi

Rusko-turski rat (1568–1570) • Rusko-krimski rat (1571–1572) • Rusko-turski rat (1676–1681) • Rusko-turski rat (1686–1700) • Krimske bitke (1687–1689) • Azovske bitke (1695–1696) • Rusko-turski rat (1710–1711) • Rusko-turski rat (1735–1739) • Rusko-turski rat (1768–1774) • Rusko-turski rat (1787–1792) • Rusko-turski rat (1806–1812) • Grčki rat za nezavisnost (1821–1829) • Rusko-turski rat (1828–1829) • Krimski rat (1853–1856) • Rusko-turski rat (1877–1878) • Kavkaska kampanja (1914–1917, Prvi svjetski rat) • Sovjetsko-turski rat (1917–1918)